fetišizam (prema franc. fétiche: idol < port. feitiço: čarolija, od lat. facticius: umjetno napravljen).
1. U antropologiji, štovanje materijalnih objekata (fetiša) kod primitivnih, većinom zapadnoafričkih naroda, često u obličju čovjeka, za koje se vjeruje da imaju natprirodne, odn. čudotvorne moći. Pojam je 1756. uveo francuski etnolog Charles de Brosses, razradivši ga 1760. u djelu O kultu bogova fetiša (Du culte des dieux fétiches), gdje ga je izjednačio s početnom fazom religije. Potkraj XIX. st., uporedno s napuštanjem etnocentričnih evolucionističkih teorija, odbacuje se u smislu magijsko-religijske prakse neciviliziranih »drugih« te gotovo isključivo nastavlja izučavati kao fenomen modernoga čovjeka i društva sve do 1980-ih, otkad se, zahvaljujući studijama američkog povjesničara Williama Pietza, sagledava i kao konkretan povijesno-filozofski problem XVII. i XVIII. st., zasnovan na kulturnoj razmjeni zapadnoafričkih zajednica i europskih kolonizatora.
2. U seksologiji, erotska fiksacija na određeni objekt: predmet (npr. cipele, čarape, rukavice i dr., odn. odjeću i obuću osobita materijala), negenitalni dio tijela (npr. stopalo, pazuho, kosu i dr.; također parcijalizam), tip tijela (npr. pretilo, mišićavo, rasno specifično i dr.) ili tjelesne izlučevine (npr. urin, fekalije i dr.). Može biti dijelom nepatološke seksualne prakse (često u sklopu kulture sadomazohizma) ili se odnositi na vrstu parafilije. Pojam je iz antropoloških studija potkraj XIX. st. preuzeo francuski psiholog Alfred Binet, a razvijali su ga potom razni liječnici (Richard von Krafft-Ebing, Havelock Ellis, Magnus Hirschfeld i dr.), osobito psihoanalitičari (Sigmund Freud, Jacques Lacan i dr.), koji ga najčešće vezuju uz psihički mehanizam poricanja.
3. U marksizmu, tzv. fetišizam robe oblik je otuđenja u kapitalizmu: iluzija prema kojoj se roba (uključujući novac) sagledava kao fetiš, tj. stvar koja posjeduje prirodno dana, ljudska svojstva, umjesto kao proizvod kojega je vrijednost posljedica specifičnih društvenih odnosa (radnika i kapitalista koji ih eksploatiraju). Pojam je, uz djelomičan oslonac na antropološku terminologiju, 1867. teorijski razradio Karl Marx u prvome svesku Kapitala (Das Kapital), dok mu u XX. st. posebnu pozornost daju, mahom preko Györgya Lukácsa i njegova tumačenja Marxova pojma postvarenja, kritičari suvremenoga potrošačkog i medijski posredovanoga društva (Walter Benjamin, Theodor Wiesengrund Adorno, Max Horkheimer, Guy Debord, Jean Baudrillard, Slavoj Žižek i dr.).
